| 2013-01-16 10:24:00 Prije 50 godina umro Ivan Meštrović
Ivan Meštrović umro je u svom atelijeu u South Bendu, 16. siječnja 1962. godine, od posljedica moždanog udara. Već idući dan započele su pripreme oko prijevoza tijela u Jugoslaviju budući da je obitelj odlučila da se Meštrović pokopa u obiteljskom mauzoleju u Otavicama. U Vjesniku od 19. siječnja 1962. godine stoji da je Ivan Meštrović, u posljednjem pismu svom nećaku Tomi, izrazio želju da bude pokopan upravo u Otavicama. No, Meštrovićev sin ističe da, koliko zna, njegov otac nije nikada govorio niti je oporučno zapisao kako želi da ga pokopaju u Otavicama, ali je obitelj smatrala logičnim da njegovo tijelo treba počivati u mauzoleju koji je sam izgradio i na čijim je vratima uklesao svoj lik i likove ostalih članova obitelji koji će tamo biti pokopani. Osim toga, prilikom zadnjeg boravka u Drnišu, 1959. godine, Meštrović je za Slobodnu Dalmaciju izjavio “da će se vratiti onamo odakle je sve počelo”. Dakle, sljedećeg dana, 17. siječnja 1962. godine Mate Meštrović nazvao je jugoslavensko lio za pomoć oko dobivanja dozvole za prijevoz tijela. Isti dan obitelj Meštrovićposjetili su čelnici jugoslavenskog konzulata, generalni konzul Selić i konzul Vuković (imena se ne navode, op. S. J.) te su im tom prilikom prenijeli službeno stajalište jugoslavenskih vlasti: “poštivat će naše želje tako da oca možemo sahraniti kako god smo nakanili.” Prema rasporedu koji je dogovorila obitelj, lijes s tijelom Ivana Meštrovića stići će u Zagreb 23. siječnja 1962. godine, gdje će dva dana biti izložen u crkvi sv. Marka. Nakon toga tijelo će, također dva dana, biti izloženo u crkvi Svetoga križa u Splitu, a pokop će se održati u nedjelju, 28. siječnja 1962. godine u Otavicama. Mate Meštrović ističe da je izlaganjem tijela u crkvi obitelj htjela izbjeći mogućnost da jugoslavenske vlasti organiziraju državni pokop te Meštrovića prikažu kao pobornika komunističkog režima. Budući da predstavnici jugoslavenskog konzulata nisu imali nikakvih prigovora na predloženi raspored, obitelj je smatrala da je to i konačan dogovor. 26 Kako bi se osiguralo izlaganje tijela u crkvama i ugovorilo održavanje bogoslužja, Mate Meštrović uputio je brzojave zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu, splitskom biskupu Frani Franiću i šibenskom biskupu Josipu Arneriću. Zagrebački nadbiskup Šeper, koji se tada nalazio u Rimu, isti je dan odgovorio Meštroviću da je telefonski razgovarao s Kaptolom i dogovorio pontifikalnu (svečanu) misu za njegova oca.To potvrđuje i zabilješka s razgovora između tajnika zagrebačke nadbiskupije Mije Pišonića i zagrebačkog biskupa Josipa Lacha s Vladom Kukom, predstavnikom Komisije za vjerska pitanja, od 20. siječnja 1962. godine. Pišonić ističe da je prije jedan sat razgovarao s nadbiskupom Šeperom, koji mu je rekao da je primio brzojav Mate Meštrovića u kojem moli da se tijelo njegova oca izloži u crkvi sv. Marka, stoga nadbiskup poručuje “da se crkva u tu svrhu uredi i da se ne prave nikakve smetnje ukoliko bi Mate Meštrović zahtijevao da se tijelo izloži”. Kuk je zatim upitao kako se u crkvi može izlagati tijelo čovjeka koji nema nikakvog mjesta u crkvenog hijerarhiji, dok tijelo monsinjora Svetozara Rittiga nije bilo izloženo. Biskup Lach je odgovorio kako se u crkvi može izlagati tijelo svakog vjernika, ako to rodbina zatraži te da se to ne protivi kanonskim propisima, a što se tiče monsinjora Rittiga, njegovo tijelo nije bilo izloženo u crkvi jer to nije zatražila njegova obitelj. Biskup Lach je također istaknuo da nadbiskupija nema želju da se tijelo Ivana Meštrovića izloži u crkvi jer to za njih iziskuje samo dodatne brige i troškove, ali ako njegov sin bude to zahtijevao da će odmah o tome obavijestiti Komisiju. Dana 22. siječnja 1962. godine u prostorijama Zagrebačke nadbiskupije, biskup Lach ponovno se sastao s Vladom Kukom te su i tom prilikom razgovarali o pokopu Ivana Meštrovića. Naime, sporne su bile osmrtnice koje je dao Hrvatski državni arhiv, Zagreb (dalje HDA), Komisija za odnose s vjerskim zajednicamaveleposlanstvo kako bi ih obavijestio o smrti svoga oca i zamo-tiskati župni ured sv. Marka, u kojima je pisalo da će se 23. siječnja 1962. godine održati svečani rekvijem za preminulog Meštrovića te da će istog dana tijelo biti izloženo u crkvi sv. Marka od 12 do 20 sati. Kuk ističe kako župni ured nije uopće mogao obavijestiti vjernike da će tijelo biti izloženo, kad Meštrovićeva obitelj nije podnijela nikakav zahtjev. Nakon toga, Kuk je zamolio biskupa Lacha da pođe s njim predsjedniku Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske Stjepanu Ivekoviću te je razgovor nastavljen u prostorijama Komisije. Predsjednik Iveković također je upozorio na osmrtnice i istaknuo da se tijelo ne može izložiti jer to Meštrovićeva obitelj nije zatražila, niti se obratila državnom odboru za pokope, koji je već razradio čitav plan oko pokopa. Biskup Lach potvrdio je kako Meštrovićeva obitelj nije podnijela nikakve službene zahtjeve te da će oni obaviti rekvijem bez izloženog tijela. Također napominje da će odmah otići župniku Ivanu Erjavcu, koji je dao tiskati osmrtnice i zatražiti od njega da povuče obavijesti i javi vjernicima kako tijelo Ivana Meštrovića neće biti izloženo. Budući da je Mate Meštrović dva dana ranije kontaktirao nadbiskupa Šepera i zatražio da se tijelo njegova oca izloži u crkvi sv. Marka, što je potvrdio i tajnik zagrebačke nadbiskupije Mijo Pišonić, zanimljivo je da su predstavnici Komisije za vjerska pitanja i biskup Lach uporno isticali kako nije bilo nikakvih zahtjeva Meštrovićeve obitelji. Činjenica jest da obitelj nije uputila službeni zahtjev Zagrebačkoj nadbiskupiji, no vrlo je vjerojatno da obitelj Meštrović nije smatrala potrebnim upućivati poseban zahtjev Kaptolu, budući da je nadbiskup Šeper osobno dao dopuštenje da se u crkvi sv. Marka izloži tijelo Ivana Meštrovića i održi pontifikalna misa. Isti dan, 22. siječnja 1962. godine, u Komisiju za vjerska pitanja pozvan je župnik župe sv. Marka, Ivan Erjavec. Na pitanje Vlade Kuka tko je odgovoran za tiskanje osmrtnica, Erjavec je odgovorio da ih je samoinicijativno dao tiskati i to na temelju obavijesti koju je dobio od tajnika Pišonića. Kuk je na to odgovorio kako je osnovan odbor Jugoslavenske akademije koji je na sebe preuzeo organizaciju prijevoza Meštrovićeva tijela od Zagreba do Otavica i svih potrebnih ceremonijala te da se taj plan ne može remetiti. Ako obitelj ima nekih posebnih zahtjeva, treba se obratiti odboru ili predstavnicima veleposlanstva koji su preuzeli organizaciju prijevoza tijela iz Chicaga do Zagreba.30 Međutim, Mate Meštrović ističe kako je obitelj sama organizirala i njemačkoj zrakoplovnoj kompaniji Lufthansi platila prijevoz tijela na liniji Chicago - München – Zagreb. Na kraju razgovora, Kuk je uputio župnika Erjavca da stupi u kontakt s Ilićem (ime se ne navodi, op. S. J.), tajnikom Jugoslavenske akademije koji je zadužen za organizaciju Meštrovićeva pokopa, što je Erjavec i prihvatio.No, kada su došli u Zagreb, gdje ih je dočekao Jure Ivezić, tajnik Izvršnog vijeća sabora NR Hrvatske, Marica i Mate Meštrović saznali su kako je tijelo njihova oca, odmah nakon dolaska, poslano u Drniš zbog navodnog straha od snježnih oluja u Lici koje bi mogle zaustaviti željeznički promet. Ivezić je istaknuo kako je Ivan Meštrović “dočekan kao najveći građanin, da je na lijes položen vijenac Vlade Hrvatske, te da su na Pleso došli američki i britanski konzuli M. A. White i J. Judd koji su također donijeli vijence”. Što se tiče obećanja koje je Mandić dao obitelji kako će ih lijes čekati u Zagrebu, Ivezić je rekao da o tome ništa ne zna jer im se Mandić nije ni javio.35 U jednom od izvješća Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske, koji govori o Meštrovićevu pokopu, Mandićevo obećanje protumačeno je na sljedeći način: “U tendencioznim optužbama spominje se neizvršeno obećanje Vlade, da će posmrtni ostaci sačekati u Zagrebu članove Meštrovićeve obitelji. Taj prigovor mogao bi se odnositi na izjavu druga Mandića, načelnika Konzularnog odjeljenja DSIP-a, a nikako na Vladu FNRJ.” Nakon što je tijekom večeri 23. siječnja 1962. godine dovezeno u Drniš, tijelo Ivana Meštrovića izloženo je u tamošnjoj župnoj crkvi. Iako je pokop bio dogovoren za nedjelju, 28. siječnja, obitelj Meštrović odlučila je da se pokop održi četiri dana ranije, dakle 24. siječnja. Na takvu odluku potaknulo ih je upozorenje Marina Marasovića, prijatelja Ivana Meštrovića, kako će vlasti postati brutalnije i da stoga ne smiju riskirati s odgađanjem pokopa. U prijepodnevnim satima, 24. siječnja 1962. godine, u drniškoj župnoj crkvi održana je misa zadušnica, koju je predvodio šibenski biskup Josip Arnerić. Nakon završetka mise, lijes s tijelom Ivana Meštrovića prevezen je u osam kilometara udaljene Otavice. Zatim je, prema starom pučkom običaju, lijes oko pola sata bio izložen u Meštrovićevoj roditeljskoj kući, nakon čega je pogrebna povorka predvođena biskupima Franićem i Arnerićem krenula prema obiteljskom mauzoleju Presvetog Otkupitelja, gdje se okupilo negdje oko tri tisuće ljudi. Tamo je splitski biskup Frano Franić, prije unošenja lijesa u mauzolej, održao posljednji govor u čast Ivana Meštrovića. Kada je biskup u svom govoru istaknuo da je Meštrović bio veliki Hrvat i katolik, predsjednik drniškog Narodnog odbora S. Reljić dobacio je: “Narod tako ne misli!”, a uslijedilo je još nekoliko sličnih povika: “Fašistička huljo!”, “Popovsko smeće!”, “Zločinci!”, što je izazvalo negodovanje svih okupljenih. Kako bi izbjegli fizički sukob, Reljić i nekolicina koja je pokušala omesti govor biskupa Franića, povukli su se, nakon čega je tijelo uneseno u mauzolej i položeno u kriptu. Iste večeri u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja za Meštrovića je održana misa zadušnica, na kojoj se okupilo više od četiri tisuće ljudi. Kada se, nekoliko dana kasnije, Mate Meštrović vratio u Drniš, saznao je kako je policija uhitila nekoliko seljaka koji su odgovorili na provokacije Smiljana Reljića, a također se govorilo kako će u zatvoru završiti i biskup Franić, kojeg su optuživali da je svojim govorom potaknuo nerede tijekom pokopa.42 Osim toga, vrlo je važna i činjenica da je biskup Franić u to vrijeme od državne vlasti “smatran jednim od najreakcionarnijih predstavnika katoličke hijerarhije u Jugoslaviji”.
|
| Osnovna škola Antuna Mihanovića - Petropoljskog Drniš |