Osnovna škola Antuna Mihanovića - Petropoljskog Drniš
| « Studeni 2024 » | ||||||
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 28 | 29 | 30 | 31 | 1 | 2 | 3 |
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 1 |
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
Edutorij je repozitorij digitalnih obrazovnih sadržaja koji omogućuje objavu, pristup, pohranu i razmjenu digitalnih obrazovnih sadržaja.
Za prijavu potrebno je imati AAI@edu korisničko ime i lozinku. (Informacije možete dobiti u tajništvu škole)
Tri druga razreda OŠ Antuna Mihanovića Petropoljskog Drniš sa svojim učiteljicama Aleksandrom Perlić, Kristinom Vranjković i Anitom Rudan okušali su se u izradi slikopriča.
Predložak za Drniške priče izradio nam je naš Drnišanac, gosp. Đuro Perlić, rekla bih "poznavatelj sa srcem" starog, nekadašnjeg Drniša:"...Drniš oduvijek bijaše lijep gradić. Imao je svoj, izdaleka prepoznatljiv, izgled i obrise koji su se predivno ocrtavali pri zalazu sunca. Bio je puno manji no sada. Tipičan mali grad sa svojim vrijednim ljudima i običajima. Dobro ih sve pamtim, a najuzbudljiviji su mi bili sajmovi.
Oduvijek je srijeda bila sajmeni dan, kroz čitavu godinu, svaki tjedan. Iz okolnih sela došli bi ljudi sa svojim proizvodima i prodavali ih. Po gradu je bila gužva, a čula se i galama, jer je to bila prigoda da se ljudi sretnu, pozdrave, popričaju i razmijene iskustva. Pazarni dan srijedom u Drnišu bio je lijep na svoj način, ali najljepši je bio onaj veliki mjesečni sajam petoga dana u mjesecu. Svakoga petoga u mjesecu od lipnja do studenoga održavao se stočni sajam... "
Upravo su nam ti "sajmeni" dani u Drnišu poslužili kao poticaj da se podsjetimo na sve one gotovo zaboravljene predmete koje su ljudi proizvodili i prodavali na pazaru. Djeca su pažljivo i s velikim zanimanjem povezivala današnje i ono minulo: poslovi, alati, zanati...
Pozabavili smo se i našim lokalnim nazivima u odnosu na standardni hrvatski književni jezik, a ako slike nisu mogli dočarati u svojim mudrim glavicama našli smo ih na internetu i u knjigama. Ove kreativne radionice urodile su slikopričama koje govore o karovima i ličkim konjima, đandinerama i praporcima, potkovama i kovačima, ali i o plugovima i motikama za koje znamo da su od davnina bile najbolji lijek za sve vrste bolesti, osobito lijenost i dosadu, a u moderno doba i modernu bolest - depresiju.
"Kad god bi ljudi iz oklonih sela dolazili na pazar znalo se da se mora marendati s ljudima u oštariji. Janjetina je bila vrhunac užitka. S njom bi se najrađe omastilo brk, ali i s fetom nadaleko poznatog DRNIŠKOG PRŠUTA ili komadićem MIŠNOG SIRA.
Naravno, žene su najviše gledale ono što im je trebalo za kuću i oko kuće, kakvo dobro VIDRO, PRAKLJAČA ili SIĆ , nešto kao današnja perilica rublja.
Sad nema KAROVA, nema KONJA ni KOMOĆA, nema REDINA/KAJASA, nema ŠKURIJA, nema ni PLUGOVA. Već su ih odavno zamijenili traktori i freze. Ostalo je samo sjećanje na jedan mali grad i radost susreta na drniškom pazaru."
Puno posla za još male drugaše? - ne, bio je to izazov kojeg su odlično odradili!
Anita Cota, knjižničarka
.jpg)
Povratak |
Ispiši članak |
Pošalji prijatelju
]
Tri druga razreda OŠ Antuna Mihanovića Petropoljskog Drniš sa svojim učiteljicama Aleksandrom Perlić, Kristinom Vranjković i Anitom Rudan okušali su se u izradi slikopriča.
Predložak za Drniške priče izradio nam je naš Drnišanac, gosp. Đuro Perlić, rekla bih "poznavatelj sa srcem" starog, nekadašnjeg Drniša:"...Drniš oduvijek bijaše lijep gradić. Imao je svoj, izdaleka prepoznatljiv, izgled i obrise koji su se predivno ocrtavali pri zalazu sunca. Bio je puno manji no sada. Tipičan mali grad sa svojim vrijednim ljudima i običajima. Dobro ih sve pamtim, a najuzbudljiviji su mi bili sajmovi.
Oduvijek je srijeda bila sajmeni dan, kroz čitavu godinu, svaki tjedan. Iz okolnih sela došli bi ljudi sa svojim proizvodima i prodavali ih. Po gradu je bila gužva, a čula se i galama, jer je to bila prigoda da se ljudi sretnu, pozdrave, popričaju i razmijene iskustva. Pazarni dan srijedom u Drnišu bio je lijep na svoj način, ali najljepši je bio onaj veliki mjesečni sajam petoga dana u mjesecu. Svakoga petoga u mjesecu od lipnja do studenoga održavao se stočni sajam... "
Upravo su nam ti "sajmeni" dani u Drnišu poslužili kao poticaj da se podsjetimo na sve one gotovo zaboravljene predmete koje su ljudi proizvodili i prodavali na pazaru. Djeca su pažljivo i s velikim zanimanjem povezivala današnje i ono minulo: poslovi, alati, zanati...
Pozabavili smo se i našim lokalnim nazivima u odnosu na standardni hrvatski književni jezik, a ako slike nisu mogli dočarati u svojim mudrim glavicama našli smo ih na internetu i u knjigama. Ove kreativne radionice urodile su slikopričama koje govore o karovima i ličkim konjima, đandinerama i praporcima, potkovama i kovačima, ali i o plugovima i motikama za koje znamo da su od davnina bile najbolji lijek za sve vrste bolesti, osobito lijenost i dosadu, a u moderno doba i modernu bolest - depresiju.
"Kad god bi ljudi iz oklonih sela dolazili na pazar znalo se da se mora marendati s ljudima u oštariji. Janjetina je bila vrhunac užitka. S njom bi se najrađe omastilo brk, ali i s fetom nadaleko poznatog DRNIŠKOG PRŠUTA ili komadićem MIŠNOG SIRA.
Naravno, žene su najviše gledale ono što im je trebalo za kuću i oko kuće, kakvo dobro VIDRO, PRAKLJAČA ili SIĆ , nešto kao današnja perilica rublja.
Sad nema KAROVA, nema KONJA ni KOMOĆA, nema REDINA/KAJASA, nema ŠKURIJA, nema ni PLUGOVA. Već su ih odavno zamijenili traktori i freze. Ostalo je samo sjećanje na jedan mali grad i radost susreta na drniškom pazaru."
Puno posla za još male drugaše? - ne, bio je to izazov kojeg su odlično odradili!
Anita Cota, knjižničarka
Povratak |
Ispiši članak |
Pošalji prijatelju
]
Tri druga razreda OŠ Antuna Mihanovića Petropoljskog Drniš sa svojim učiteljicama Aleksandrom Perlić, Kristinom Vranjković i Anitom Rudan okušali su se u izradi slikopriča.
Predložak za Drniške priče izradio nam je naš Drnišanac, gosp. Đuro Perlić, rekla bih "poznavatelj sa srcem" starog, nekadašnjeg Drniša:"...Drniš oduvijek bijaše lijep gradić. Imao je svoj, izdaleka prepoznatljiv, izgled i obrise koji su se predivno ocrtavali pri zalazu sunca. Bio je puno manji no sada. Tipičan mali grad sa svojim vrijednim ljudima i običajima. Dobro ih sve pamtim, a najuzbudljiviji su mi bili sajmovi.
Oduvijek je srijeda bila sajmeni dan, kroz čitavu godinu, svaki tjedan. Iz okolnih sela došli bi ljudi sa svojim proizvodima i prodavali ih. Po gradu je bila gužva, a čula se i galama, jer je to bila prigoda da se ljudi sretnu, pozdrave, popričaju i razmijene iskustva. Pazarni dan srijedom u Drnišu bio je lijep na svoj način, ali najljepši je bio onaj veliki mjesečni sajam petoga dana u mjesecu. Svakoga petoga u mjesecu od lipnja do studenoga održavao se stočni sajam... "
Upravo su nam ti "sajmeni" dani u Drnišu poslužili kao poticaj da se podsjetimo na sve one gotovo zaboravljene predmete koje su ljudi proizvodili i prodavali na pazaru. Djeca su pažljivo i s velikim zanimanjem povezivala današnje i ono minulo: poslovi, alati, zanati...
Pozabavili smo se i našim lokalnim nazivima u odnosu na standardni hrvatski književni jezik, a ako slike nisu mogli dočarati u svojim mudrim glavicama našli smo ih na internetu i u knjigama. Ove kreativne radionice urodile su slikopričama koje govore o karovima i ličkim konjima, đandinerama i praporcima, potkovama i kovačima, ali i o plugovima i motikama za koje znamo da su od davnina bile najbolji lijek za sve vrste bolesti, osobito lijenost i dosadu, a u moderno doba i modernu bolest - depresiju.
"Kad god bi ljudi iz oklonih sela dolazili na pazar znalo se da se mora marendati s ljudima u oštariji. Janjetina je bila vrhunac užitka. S njom bi se najrađe omastilo brk, ali i s fetom nadaleko poznatog DRNIŠKOG PRŠUTA ili komadićem MIŠNOG SIRA.
Naravno, žene su najviše gledale ono što im je trebalo za kuću i oko kuće, kakvo dobro VIDRO, PRAKLJAČA ili SIĆ , nešto kao današnja perilica rublja.
Sad nema KAROVA, nema KONJA ni KOMOĆA, nema REDINA/KAJASA, nema ŠKURIJA, nema ni PLUGOVA. Već su ih odavno zamijenili traktori i freze. Ostalo je samo sjećanje na jedan mali grad i radost susreta na drniškom pazaru."
Puno posla za još male drugaše? - ne, bio je to izazov kojeg su odlično odradili!
Anita Cota, knjižničarka
Povratak |
Ispiši članak |
Pošalji prijatelju
]
Tri druga razreda OŠ Antuna Mihanovića Petropoljskog Drniš sa svojim učiteljicama Aleksandrom Perlić, Kristinom Vranjković i Anitom Rudan okušali su se u izradi slikopriča.
Predložak za Drniške priče izradio nam je naš Drnišanac, gosp. Đuro Perlić, rekla bih "poznavatelj sa srcem" starog, nekadašnjeg Drniša:"...Drniš oduvijek bijaše lijep gradić. Imao je svoj, izdaleka prepoznatljiv, izgled i obrise koji su se predivno ocrtavali pri zalazu sunca. Bio je puno manji no sada. Tipičan mali grad sa svojim vrijednim ljudima i običajima. Dobro ih sve pamtim, a najuzbudljiviji su mi bili sajmovi.
Oduvijek je srijeda bila sajmeni dan, kroz čitavu godinu, svaki tjedan. Iz okolnih sela došli bi ljudi sa svojim proizvodima i prodavali ih. Po gradu je bila gužva, a čula se i galama, jer je to bila prigoda da se ljudi sretnu, pozdrave, popričaju i razmijene iskustva. Pazarni dan srijedom u Drnišu bio je lijep na svoj način, ali najljepši je bio onaj veliki mjesečni sajam petoga dana u mjesecu. Svakoga petoga u mjesecu od lipnja do studenoga održavao se stočni sajam... "
Upravo su nam ti "sajmeni" dani u Drnišu poslužili kao poticaj da se podsjetimo na sve one gotovo zaboravljene predmete koje su ljudi proizvodili i prodavali na pazaru. Djeca su pažljivo i s velikim zanimanjem povezivala današnje i ono minulo: poslovi, alati, zanati...
Pozabavili smo se i našim lokalnim nazivima u odnosu na standardni hrvatski književni jezik, a ako slike nisu mogli dočarati u svojim mudrim glavicama našli smo ih na internetu i u knjigama. Ove kreativne radionice urodile su slikopričama koje govore o karovima i ličkim konjima, đandinerama i praporcima, potkovama i kovačima, ali i o plugovima i motikama za koje znamo da su od davnina bile najbolji lijek za sve vrste bolesti, osobito lijenost i dosadu, a u moderno doba i modernu bolest - depresiju.
"Kad god bi ljudi iz oklonih sela dolazili na pazar znalo se da se mora marendati s ljudima u oštariji. Janjetina je bila vrhunac užitka. S njom bi se najrađe omastilo brk, ali i s fetom nadaleko poznatog DRNIŠKOG PRŠUTA ili komadićem MIŠNOG SIRA.
Naravno, žene su najviše gledale ono što im je trebalo za kuću i oko kuće, kakvo dobro VIDRO, PRAKLJAČA ili SIĆ , nešto kao današnja perilica rublja.
Sad nema KAROVA, nema KONJA ni KOMOĆA, nema REDINA/KAJASA, nema ŠKURIJA, nema ni PLUGOVA. Već su ih odavno zamijenili traktori i freze. Ostalo je samo sjećanje na jedan mali grad i radost susreta na drniškom pazaru."
Puno posla za još male drugaše? - ne, bio je to izazov kojeg su odlično odradili!
Anita Cota, knjižničarka
Povratak |
Ispiši članak |
Pošalji prijatelju
]
.jfif)
