preskoči na sadržaj

Osnovna škola Antuna Mihanovića - Petropoljskog Drniš

Login
Kalendar
« Studeni 2020 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
26 27 28 29 30 31 1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 1 2 3 4 5 6
Prikazani događaji

Anketa (mala)
Moj uspjeh na kraju godine mogao bi biti:





Brojač posjeta
Ispis statistike od 7. 11. 2018.

Ukupno: 64464

ŠK.KALENDAR 2019/2020

JELOVNIK ZA VELJAČU

INFORMATIČKI KUTAK

Provjerite dostupnost određene
knjige u vašim školskim
knjižnicama putem mrežnog kataloga
 
EDUTORIJ

Edutorij je repozitorij digitalnih obrazovnih sadržaja koji omogućuje objavu, pristup, pohranu i razmjenu digitalnih obrazovnih sadržaja.

 

Kako zaštititi djecu na Internetu

ON-Line lektire za OŠ

Za prijavu potrebno je imati AAI@edu korisničko ime i lozinku. (Informacije možete dobiti u tajništvu škole)

Za prijavu potrebno je imati AAI@edu korisničko ime i lozinku. (Informacije možete dobiti u tajništvu škole)

Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Prije 50 godina umro Ivan Meštrović
Autor: Josip Kontić, 16. 1. 2013.

 

  • Ivan Meštrović darovao je hrvatskom narodu obiteljsku kuću i atelijer u Zagrebu (kasnije adaptiranu u izložbeni prostor Atelje Meštrović), obiteljsku vilu s atelijerima u Splitu (kasnije prenamijenjenu u izložbeni prostor Galerija Ivana Meštrovića), sakralno-umjetnički kompleks Kaštelet-Crikvine u Splitu i grobnicu obitelji Ivana Meštrovića - Crkvu Presvetog Otkupitelja kod Otavica.[11] Isto tako, Ivan Meštrović darovao je i određen broj svojih umjetničkih djela koja čine temelj fundusa spomenutih muzeja.[11]
  • U njegovim Otavicama su i zgrade antimalarične ambulante i osnovne škole, koji su danas zaštićeni spomenici kulture, i u državnom su vlasništvu. Izgrađeni su po Meštrovićevim zamislima u razdoblju od 1928. do 1932. godine. I ambulanta i osnovna škola su uništene za vrijeme velikosrpske okupacije Otavica u Domovinskom ratu

 

Ivan Meštrović umro je u svom atelijeu u South Bendu, 16. siječnja 1962.
godine, od posljedica moždanog udara. Već idući dan započele su pripreme
oko prijevoza tijela u Jugoslaviju budući da je obitelj odlučila da se Meštrović
pokopa u obiteljskom mauzoleju u Otavicama. U Vjesniku od 19. siječnja
1962. godine stoji da je Ivan Meštrović, u posljednjem pismu svom nećaku
Tomi, izrazio želju da bude pokopan upravo u Otavicama. No, Meštrovićev
sin ističe da, koliko zna, njegov otac nije nikada govorio niti je oporučno zapisao
kako želi da ga pokopaju u Otavicama, ali je obitelj smatrala logičnim da
njegovo tijelo treba počivati u mauzoleju koji je sam izgradio i na čijim je vratima
uklesao svoj lik i likove ostalih članova obitelji koji će tamo biti pokopani.
Osim toga, prilikom zadnjeg boravka u Drnišu, 1959. godine, Meštrović je za
Slobodnu Dalmaciju izjavio “da će se vratiti onamo odakle je sve počelo”.
Dakle, sljedećeg dana, 17. siječnja 1962. godine Mate Meštrović nazvao je
jugoslavensko lio za pomoć oko dobivanja dozvole za prijevoz tijela. Isti dan obitelj Meštrovićposjetili su čelnici jugoslavenskog konzulata, generalni konzul Selić i konzul
Vuković (imena se ne navode, op. S. J.) te su im tom prilikom prenijeli službeno
stajalište jugoslavenskih vlasti: “poštivat će naše želje tako da oca možemo
sahraniti kako god smo nakanili.” Prema rasporedu koji je dogovorila obitelj,
lijes s tijelom Ivana Meštrovića stići će u Zagreb 23. siječnja 1962. godine,
gdje će dva dana biti izložen u crkvi sv. Marka. Nakon toga tijelo će, također
dva dana, biti izloženo u crkvi Svetoga križa u Splitu, a pokop će se održati
u nedjelju, 28. siječnja 1962. godine u Otavicama. Mate Meštrović ističe
da je izlaganjem tijela u crkvi obitelj htjela izbjeći mogućnost da jugoslavenske
vlasti organiziraju državni pokop te Meštrovića prikažu kao pobornika
komunističkog režima. Budući da predstavnici jugoslavenskog konzulata nisu
imali nikakvih prigovora na predloženi raspored, obitelj je smatrala da je to i
konačan dogovor. 26 Kako bi se osiguralo izlaganje tijela u crkvama i ugovorilo
održavanje bogoslužja, Mate Meštrović uputio je brzojave zagrebačkom nadbiskupu
Franji Šeperu, splitskom biskupu Frani Franiću i šibenskom biskupu
Josipu Arneriću. Zagrebački nadbiskup Šeper, koji se tada nalazio u Rimu, isti
je dan odgovorio Meštroviću da je telefonski razgovarao s Kaptolom i dogovorio
pontifikalnu (svečanu) misu za njegova oca.To potvrđuje i zabilješka
s razgovora između tajnika zagrebačke nadbiskupije Mije Pišonića i zagrebačkog
biskupa Josipa Lacha s Vladom Kukom, predstavnikom Komisije za vjerska
pitanja, od 20. siječnja 1962. godine. Pišonić ističe da je prije jedan sat razgovarao
s nadbiskupom Šeperom, koji mu je rekao da je primio brzojav Mate
Meštrovića u kojem moli da se tijelo njegova oca izloži u crkvi sv. Marka, stoga
nadbiskup poručuje “da se crkva u tu svrhu uredi i da se ne prave nikakve
smetnje ukoliko bi Mate Meštrović zahtijevao da se tijelo izloži”.
Kuk je zatim upitao kako se u crkvi može izlagati tijelo čovjeka koji nema
nikakvog mjesta u crkvenog hijerarhiji, dok tijelo monsinjora Svetozara Rittiga
nije bilo izloženo. Biskup Lach je odgovorio kako se u crkvi može izlagati tijelo
svakog vjernika, ako to rodbina zatraži te da se to ne protivi kanonskim propisima,
a što se tiče monsinjora Rittiga, njegovo tijelo nije bilo izloženo u crkvi
jer to nije zatražila njegova obitelj. Biskup Lach je također istaknuo da nadbiskupija
nema želju da se tijelo Ivana Meštrovića izloži u crkvi jer to za njih iziskuje
samo dodatne brige i troškove, ali ako njegov sin bude to zahtijevao da
će odmah o tome obavijestiti Komisiju.
Dana 22. siječnja 1962. godine u prostorijama Zagrebačke nadbiskupije,
biskup Lach ponovno se sastao s Vladom Kukom te su i tom prilikom razgovarali
o pokopu Ivana Meštrovića. Naime, sporne su bile osmrtnice koje je dao
 Hrvatski državni arhiv, Zagreb (dalje HDA), Komisija za odnose s vjerskim zajednicamaveleposlanstvo kako bi ih obavijestio o smrti svoga oca i zamo-tiskati župni ured sv. Marka, u kojima je pisalo da će se 23. siječnja 1962. godine
održati svečani rekvijem za preminulog Meštrovića te da će istog dana tijelo
biti izloženo u crkvi sv. Marka od 12 do 20 sati. Kuk ističe kako župni ured nije
uopće mogao obavijestiti vjernike da će tijelo biti izloženo, kad Meštrovićeva
obitelj nije podnijela nikakav zahtjev. Nakon toga, Kuk je zamolio biskupa
Lacha da pođe s njim predsjedniku Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske
Stjepanu Ivekoviću te je razgovor nastavljen u prostorijama Komisije.
Predsjednik Iveković također je upozorio na osmrtnice i istaknuo da se
tijelo ne može izložiti jer to Meštrovićeva obitelj nije zatražila, niti se obratila
državnom odboru za pokope, koji je već razradio čitav plan oko pokopa.
Biskup Lach potvrdio je kako Meštrovićeva obitelj nije podnijela nikakve službene
zahtjeve te da će oni obaviti rekvijem bez izloženog tijela. Također napominje
da će odmah otići župniku Ivanu Erjavcu, koji je dao tiskati osmrtnice
i zatražiti od njega da povuče obavijesti i javi vjernicima kako tijelo Ivana
Meštrovića neće biti izloženo.
Budući da je Mate Meštrović dva dana ranije kontaktirao nadbiskupa Šepera
i zatražio da se tijelo njegova oca izloži u crkvi sv. Marka, što je potvrdio i
tajnik zagrebačke nadbiskupije Mijo Pišonić, zanimljivo je da su predstavnici
Komisije za vjerska pitanja i biskup Lach uporno isticali kako nije bilo nikakvih
zahtjeva Meštrovićeve obitelji. Činjenica jest da obitelj nije uputila službeni
zahtjev Zagrebačkoj nadbiskupiji, no vrlo je vjerojatno da obitelj Meštrović
nije smatrala potrebnim upućivati poseban zahtjev Kaptolu, budući da je nadbiskup
Šeper osobno dao dopuštenje da se u crkvi sv. Marka izloži tijelo Ivana
Meštrovića i održi pontifikalna misa.
Isti dan, 22. siječnja 1962. godine, u Komisiju za vjerska pitanja pozvan je
župnik župe sv. Marka, Ivan Erjavec. Na pitanje Vlade Kuka tko je odgovoran
za tiskanje osmrtnica, Erjavec je odgovorio da ih je samoinicijativno dao
tiskati i to na temelju obavijesti koju je dobio od tajnika Pišonića. Kuk je na
to odgovorio kako je osnovan odbor Jugoslavenske akademije koji je na sebe
preuzeo organizaciju prijevoza Meštrovićeva tijela od Zagreba do Otavica i
svih potrebnih ceremonijala te da se taj plan ne može remetiti. Ako obitelj ima
nekih posebnih zahtjeva, treba se obratiti odboru ili predstavnicima veleposlanstva
koji su preuzeli organizaciju prijevoza tijela iz Chicaga do Zagreba.30
Međutim, Mate Meštrović ističe kako je obitelj sama organizirala i njemačkoj
zrakoplovnoj kompaniji Lufthansi platila prijevoz tijela na liniji Chicago -
München – Zagreb.
Na kraju razgovora, Kuk je uputio župnika Erjavca da stupi u kontakt s
Ilićem (ime se ne navodi, op. S. J.), tajnikom Jugoslavenske akademije koji je
zadužen za organizaciju Meštrovićeva pokopa, što je Erjavec i prihvatio.No, kada su došli u Zagreb, gdje ih je dočekao Jure Ivezić, tajnik Izvršnog
vijeća sabora NR Hrvatske, Marica i Mate Meštrović saznali su kako je tijelo
njihova oca, odmah nakon dolaska, poslano u Drniš zbog navodnog straha
od snježnih oluja u Lici koje bi mogle zaustaviti željeznički promet. Ivezić
je istaknuo kako je Ivan Meštrović “dočekan kao najveći građanin, da je na
lijes položen vijenac Vlade Hrvatske, te da su na Pleso došli američki i britanski
konzuli M. A. White i J. Judd koji su također donijeli vijence”. Što se tiče
obećanja koje je Mandić dao obitelji kako će ih lijes čekati u Zagrebu, Ivezić
je rekao da o tome ništa ne zna jer im se Mandić nije ni javio.35 U jednom od
izvješća Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske, koji govori o Meštrovićevu
pokopu, Mandićevo obećanje protumačeno je na sljedeći način: “U tendencioznim
optužbama spominje se neizvršeno obećanje Vlade, da će posmrtni ostaci
sačekati u Zagrebu članove Meštrovićeve obitelji. Taj prigovor mogao bi se
odnositi na izjavu druga Mandića, načelnika Konzularnog odjeljenja DSIP-a,
a nikako na Vladu FNRJ.”
Nakon što je tijekom večeri 23. siječnja 1962. godine dovezeno u Drniš, tijelo
Ivana Meštrovića izloženo je u tamošnjoj župnoj crkvi. Iako je pokop bio
dogovoren za nedjelju, 28. siječnja, obitelj Meštrović odlučila je da se pokop
održi četiri dana ranije, dakle 24. siječnja. Na takvu odluku potaknulo ih je
upozorenje Marina Marasovića, prijatelja Ivana Meštrovića, kako će vlasti
postati brutalnije i da stoga ne smiju riskirati s odgađanjem pokopa.
U prijepodnevnim satima, 24. siječnja 1962. godine, u drniškoj župnoj crkvi
održana je misa zadušnica, koju je predvodio šibenski biskup Josip Arnerić.
Nakon završetka mise, lijes s tijelom Ivana Meštrovića prevezen je u osam kilometara
udaljene Otavice. Zatim je, prema starom pučkom običaju, lijes oko
pola sata bio izložen u Meštrovićevoj roditeljskoj kući, nakon čega je pogrebna
povorka predvođena biskupima Franićem i Arnerićem krenula prema obiteljskom
mauzoleju Presvetog Otkupitelja, gdje se okupilo negdje oko tri tisuće
ljudi. Tamo je splitski biskup Frano Franić, prije unošenja lijesa u mauzolej,
održao posljednji govor u čast Ivana Meštrovića. Kada je biskup u svom
govoru istaknuo da je Meštrović bio veliki Hrvat i katolik, predsjednik drniškog
Narodnog odbora S. Reljić dobacio je: “Narod tako ne misli!”, a uslijedilo
je još nekoliko sličnih povika: “Fašistička huljo!”, “Popovsko smeće!”,
“Zločinci!”, što je izazvalo negodovanje svih okupljenih. Kako bi izbjegli fizički
sukob, Reljić i nekolicina koja je pokušala omesti govor biskupa Franića,
povukli su se, nakon čega je tijelo uneseno u mauzolej i položeno u kriptu.
Iste večeri u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja za Meštrovića je održana misa
zadušnica, na kojoj se okupilo više od četiri tisuće ljudi. Kada se, nekoliko
dana kasnije, Mate Meštrović vratio u Drniš, saznao je kako je policija uhitila
nekoliko seljaka koji su odgovorili na provokacije Smiljana Reljića, a također
se govorilo kako će u zatvoru završiti i biskup Franić, kojeg su optuživali da je
svojim govorom potaknuo nerede tijekom pokopa.42 Osim toga, vrlo je važna
i činjenica da je biskup Franić u to vrijeme od državne vlasti “smatran jednim
od najreakcionarnijih predstavnika katoličke hijerarhije u Jugoslaviji”.

 





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju